Ipak ja počeh pisati ovaj dnevnik, il’ šta već bio. Već dva mesaca odbrojavam do prijemnog za fax, ostalo je još samo 10 meseci. Ne radim ništa, budim se u podne, dane bacam kao papirne maramice, svaki naredni mi je sve besmisleniji. S’ toga odlučih da ipak uradim, možda, i nešto korisno...  Samo ne znam kome će ovo da koristi. J

 


   Da počnem. Do pre, ne tako dugo, išao sam u školu, ETŠ , jebi ga tako zapalo. Nisam baš nešto u tom elektro fazonu, al’ se desilo i četiri godine sam proveo u njoj. Četiri godine me je vajao Mihajlo Pupin. Dobro, nije ni bilo tako loše, ako izuzmemo da nam wc nije imao vrata, lavabo, vodokotlić, sedamdeset posto pločica, i polovinu prozora. Ne banalizujem situaciju, ko se tamo naš’o zna o čemu pričam. Sećam se svoje prve godine i svog prvog dežurstva, i drugarstva sa spremačicom Macom. Jako smoran dan, neka kišica je padala. Sa svojim dežrnurnim parom igram karte, sedmice. Al’ brzo smori i to. I onda nastupa Maca. Jedna duhovita žena, da ne uvredim, žena u godinama, al se drži. Primetio sam da ima tri minđuse u levom uvetu, za tetovažu samo pretpotsavljam, i liči na Karlu Del Ponte. I kako onda nekog takovog da ne pitam da li ima neke rakije, da brže prodje dan? Nismo mi alkoholičari niti deca bez ambicija i života, već samo nas je tako čika Mihajlo izvajao. A Maca ni tri ni četiri, već „Imam”. Otvori ona ormarić, kad tamo turizam... Mož’ da biraš. Par flašica sa sve nalepnicom i na njima imenom profesora koji ih poseduju. Reče ona nama da ne diramo ovu od prof. Ćulibrka jer mu ona odasipa ponekad, pa da ne primeti. Ova priča nema neki epilog, akcenat je još na izuzimanju stvari. Znači i dalje izuzimamo, pa ćemo da izuzmemo i što škola ima ormarić... Neke škole imaju klimu, grejanje, a moja ima ormarić. Ipak, mislim da nema ni potrebe a ni vremena da nabrajanje ide dalje. Ustanovili smo da iz ovakve škole izlaze samo ambiciozni, pametni momci, puni elana. Eto pa i ja. E sad, da li je ovo ambicija, ili posledica Mihajla stvarno ne znam, ali ja zaželeh da studiram Psihologiju. Zanima me to već duže vreme, a i zanimljiva neka nauka. Prvi put sam se susreo sa njom kad mi je mama dala neku knjigu, mislim da je bilo nešto od Đžozef Marfija. Neka glupost, ali ispostavila se kao viza za moju, jel, ambiciju. Pored te moje „jel ambicije” sviram gitaru i volim fotkati. Imam kao neki bend, zove se „Dnevni Red”. Moram da spomenem i prvi bend, zvao se „Lartisti”. Nije loše imati bend, i raditi nešto slicno ako si u situaciji da odbrojavaš kao ja. To je obično gubljene vremana, retko kad zdrav hobi. Ne bi bilo loše da imamo dva života, nešto kao mačke, pa onda da kažemo u ovom ću da budem muzičar, a u drugom ću da živim normalno. Iako mnogi povezuju bavljenje muzikom sa konzumiranjem alkohola i raznih droga, sto ima smisla i tačno je, kada kažem retko kad zdrav hobi, neću njih da navedem kao razlog, već su u pitanju neke druge stvari, koje ni psiholog koji je doktorirao verovatno ne razume, pa neću ni ja da  udaram glavom gde ne treba. Naravno neću ni da kažem da su povezani sa mnom. Mislim droga...    Roda me donela ’92 na dan zaljubljenih, kakav poklon mojoj mami,a? J U dosadašnjem životu sam se bavio svim i svačim. Kao mali sam trenirao prvo karate, pa fudbal, pa košarku, pa ne znam ni ja šta... Pokušao sam čak da pišem i pesme. Za bend naravno. Nije mi to krenulo baš nešto od ruke, ali ima par dobrih stvari. Volim prirodu, i sve što je povezano sa njom. Između ostalog i da pecam. I najvažnije, ne volim laž, licemerje, i glupe ljude,tačka.

 

 

 

   I došli smo negde do sadašnjosti. Sada se ništa toliko bitno ne dešava, ali da rezimiram.Skoro sam bio kod neke rodbine u Švedskoj. Beše lepa zemlja, lepo žive. Da živim tamo što bi gubio vreme pisući ovo. Ali i to je prošlo, vratio sam se u stvarnost i šta je tu je. Počeo je septembar, do pre dva meseca sam bio sa jednom devojkom, to se završilo, sad imam novu, i guram dane... Retko kad sam sam. Nije jer tako zapovedam već se jednostavno desi. Žao mi tih devojaka. J  Zamalo da zaboravim. Znači, na prijemnom okinuo, čekam sledeću godinu da pokušam ponovo, a za to vreme pišem ovaj dnevnik. Necu pisati tačne datume, samo okvirno koji je mesec. Takođe ga neću pisati ni svaki dan, da se zna. Eto. A sad odo’ da doručkujem. 14:33 h , pravim izuzetak...